02/08/2023
NazadSaša-Ivan Vrdoljak rođen je u Splitu 1962. godine i bogatog je profesionalnog iskustva u financijskim i energetskim sektorima, kao osnivač i direktor raznih kompanija u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutno je na čelu svog Family Office-a u Švicarskoj te poduzeća Peak Energy d.o.o. i Preneal Adriatica d.o.o u Zagrebu, gdje je fokusiran na upravljanje i razvoj obnovljivih izvora energije. Osim toga, aktivno je uključen u Europskoj Komisiji kao ekspert za investiranje u start-upove. Prethodno je bio direktor u SIEMENS AG, a i suvlasnik je nekoliko fondova rizičnog kapitala. Diplomirao je elektrotehniku i računalstvo na Sveučilištu u Splitu, a magistrirao i doktorirao na FER-u u Zagrebu. Završio je i MBA na Sloan Fellow programu u Bostonu i Stanfordu.
Što mislite o Nacionalnom planu oporavka i otpornosti te zašto je bitan za Hrvatsku?
Nacionalni plan oporavka i otpornosti Republike Hrvatske vrijedi za period 2021.-2026. godine (tako se i zove dokument usvojen u RH i predan EU komisiji). Hrvatski NPOO je kasnio i predan je u travnju/svibnju 2021., dakle pola godine kasnije od roka, dok je Grčka predala NPOO u studenom 2020. godine. Svaka država EU je morala EU komisiji predati svoj plan NPOO; koji sadrži što će država razvijati, koji su očekivani učinci – društveni i ekonomski te dokazati da u budućnosti EU neće morati pomagati pojedinu državu u slučaju pandemija/ekonomskih kriza i sl.
Za RH je NPOO omotnica vrijedna 6,3 milijarde EUR (izvor: web Ministarstva i Fondovieu.gov.hr te izjave o utrošenosti fonda NPOO od strane premijera Andreja Plenkovića).
Kako su oporavci u zemljama EU funkcionirali i koji su im rezultati?
Bitno je spomenuti oporavak SR Njemačke nakon Drugog svjetskog rata te ekonomski razvoj Bavarske. No, isto tako, rapidni razvoj Republike Irske nakon 1985. uz pomoć društvenog konsenzusa, članstva u EU te asistencije bogate i educirane dijaspore iz SAD-a.
Ako usporedimo BDP per capita u EU, odnosno, postotak od EU prosjeka, kao najbogatije prednjače Luksemburg – 261% od EU prosjeka (124.000 EUR po glavi stanovnika), zatim Irska – 233% (103.000 EUR) te Njemačka – 117% (48.636 EUR). Nadalje, Slovenija – 83% (29.369 EUR) te Hrvatska sa 73% (18.428 EUR) nalaze se u sredini ljestvice, dok su Slovačka i Grčka obje sa 68% te Bugarska s 58% na začelju kolone kao najsiromašnije.
Koji bi bili preduvjeti za oporavak nacionalne ekonomije?
Da bi neka zemlja bila prosperitetna potrebna su tri osnovna uvjeta:
– period bez ratova od 100 godina
– relativno razumna porezna politika
– relativno efikasan pravosudni sustav
To najbolje pojašnjava Adam Smith, škotski ekonomist, filozof i prosvjetitelj 1776. u svojoj knjizi „Bogatstvo naroda“.
Kako NPOO izgleda u praksi i što očekivati?
Ukupno su navedena 72 poziva za apliciranje za sredstva. Četrdeset poziva je već zatvoreno – na njih nije moguće prijavljivanje. Trideset i dva poziva su još uvijek otvorena.
Problemi ovakvog NPOO u Hrvatskoj su štonajviše sredstava ide u „infrastrukturu“ tj. u društvenu imovinu koja možda treba, a možda i ne treba, ali ne otvara radna mjesta i ne zadržava radna mjesta te predstavlja trošak održavanja. Npr. lijepo je imati novi most, no nakon što je gotov nema zaposlenih na mostu i njegovo održavanje predstavlja trošak tj. profit stvoren u nekom dijelu ekonomije koji treba biti oduzet/zahvaćen porezima/taksama i sl. te dodijeljen održavanju mosta.
Nadalje, odabir prioriteta za NPOO je neprikladan (stare industrije, infrastruktura i svrhe koje je ugodno imati, ali imaju male ili nikakve povrate uloženog kapitala – društvo nema ekonomske učinke od ulaganja. Kod ulaganja u niskoprofitabilne industrije Hrvatska dodatno zaostaje za svojom okolinom – Slovenijom, Austrijom itd.
Zaključno, kriteriji za odabir opravdanosti ulaganja – kome se dodjeljuje je loš; odabir projekata je loš – rezultat će biti nikakav na ekonomiju kada se ciklus investiranja nastavi.
Kako mogu izgledati alternativni kriteriji (ekonomsko alociranje) za dodjelu sredstava?
Francuski VC-jevi za afričku ex-koloniju sadrže pet kriterija:
– profitabilnost preko 30% (da se ne radi o nekoj industriji koja je na umoru, već o modernoj industriji/uslugama)
– da izvozi preko 30% (kompetitivna, da bez „problematičnih kriterija“ može prodavati robe i usluge)
– da ne zagađuje okoliš
– da ima održivu profitabilnost
– da ima jasnu kompetitivnu prednost (zašto će opstati na tržistu barem 5 godina)
Za izbor ulaganja u nove tehnologije mogao bi poslužiti Horizon 2030 – tj. tehnološki projekti koje nije financirala EU iz Horizon 2030, a koji su dobili visoku i objektivnu ocjenu, dobili bi potpore RH i porezne olakšice (tax kredit kojeg u RH nema kao sredstva stimulacije).
Problem kriterija i selekcije jedan je od fundamentalnih problema Hrvatske, u svemu. Čak i recenzija znanstvenih radova i projekata nije lišena manjka kriterija. U Hrvatskoj za svaku znanstvenu disciplinu postoji samo 4-5 prominentnih stručnjaka. Kada jedan od njih napiše projekt, preostala 3 ili 4 ocjenjuju. Ako projekt ocjene negativno – mogu očekivati da će njihov nezadovoljni kolega napraviti isto njima. Svi stručnjaci se poznaju i zna se tko nije povoljno ocijenio „moj projekt“. To je problem malih sredina – sklonost „korupciji sustava“ je imanentna. I Irska to ima, ali to rješava. Hrvatska se ne bavi tim problemom.
Trebalo bi stipendirati i studente iz STEM područja koji se uspiju upisati u top 10 ili 15 svjetskih sveučilišta. Npr. Singapur (izuzetno bogata država) svakome plaća studij u inozemstvu na top sveučilištu uz obavezu da se osoba vrati na 10 godina u Singapur. Vrhunski posao u državnoj administraciji je garantiran, a privatno zaposlenje ovisi o izboru osobe. Na ovaj način bilo bi riješeno tehnološko zaostajanje nakon nekog vremena, a nakon 5 godina već bi se vidjeli prvi rezultati.
Hrvatska ima puno napisanih strategija razvoja i ekonomskih politika. Zajedničko im je da su loše i da se ne provode. Uz to, RH ima neugodnu naviku da relativno često mijenja poreznu politiku i da je provođenje zakona (trgovačko pravo i rješavanje sporova) vrlo sporo s nesigurnim ishodima.
Možete li komentirati primjer strategije HAZU – gradnju 200 brodova i smislenost te ideje?
Generalno, strateške odrednice jedne države ili jedne tvrtke mogu biti:
– masovna proizvodnja i niske cijene roba i usluga,
– diferencijacija (proizvodnja onoga što ima visoku vrijednost)
– orijentacija na industrije gdje postoji troškovna prednost (jeftini resursi ili jedinstvena tehnologija mogu biti neki od preduvjeta).
Hrvatska može provoditi samo strategiju diferencijacije. Za masovnu proizvodnju i niske cijene nemamo resurse ni vlastito tržište (to rade Kina, Turska…). Za troškovnu prednost nemamo preduvjete jeftinih resursa (jeftine struje, plina, nafte, ruda, ozbiljnih tehnoloških prednosti…).
Švicarska, Singapur i slične ekonomije uspješno su provodile strategiju diferencijacije – proizvodnja roba i usluga velike dodatne vrijednosti. Za to ne treba puno sirovina, ne treba puno energije no, treba educirana radna snaga koja je jako dobro vođena. O problemima vođenja hrvatskih firmi (državnih i privatnih) i skromnim porastima produktivnosti će biti riječi u sljedećem intervjuu.
Po pitanju izvoza i kompetitivnosti – sjetimo se anegdote s Bavarcima koji su htjeli kupovati hrvatsko – ispalo je da se ne isplati izvoziti ni EU palete.
Da su građevinske firme koje su gradile autoceste/tunele/državnu infrastrukturu (Konstruktor, IGH, Dalekovod i sl.) bile u stanju izvoziti, preživjeli bi nakon početka krize 2008. godine… Ovisnost o dobivenim projektima u RH (po očito problematičnim kriterijima) je bila prevelika – svi su propali jer nisu mogli opstati na realnom tržištu.
Kako su druge zemlje spremale svoj NPOO?
Grčki program za NPOO je izradio Pissarides i premijer Grčke – Harvard MBA i ex-McKinsey konzultant, a kasnije partner u Investicijskom fondu. Grčka je prije roka predala svoj NPOO. Hrvatska je kasnila s predajom svojeg lošeg NPOO. Grčka već sada ima rezultate i oporavak. Hrvatska s ovakvim NPOO neće postići/imati nikada ništa.
Koliko je RH postigla od ulaska u EU 2013. godine?
Jako je puno neistina o stanju RH gospodarstva nakon ulaska RH u EU. Kretanje javnog duga od 2013. do danas – poraslo je s 33 milijarde EUR u 2013. na 48 milijardi EUR u 2022. To je porast od skoro 50%! (Izvor: NBH i Državni statistički zavod). U niti jednom Vladinom priopćenju nema ovog podatka. Nadalje, RH je tranzicijska zemlja čiji javni dug najbrže raste.
Hrvatski javni dug krajem prošle godine iznosio je 68,4% bruto domaćeg proizvoda (BDP), pokazuju novi podaci Središnje banke. Što znači javni dug? Javni dug je „hipoteka“ na budućnost i buduće prihode građana RH. Trenutna Vlada tj. politička garnitura napiše ček koji dospijeva budućoj generaciji i političarima u budućnosti.
Neke države imaju ustavne klauzule koje zabranjuju javni dug preko 60% (SAD i Poljska). Smatra se da država s preko 60% javnog duga prema inozemstvu (RH dug je prema inozemstvu) gubi ekonomski suverenitet.
Ako se sivoj slici doda broj iseljenih građana RH i njihova obrazovna i dobna struktura, vidi se da je RH jako neuspješna tranzicijska zemlja.
Bilo bi korisno kada bi svaka vlada na odlasku javno predočila KPI-jeve (koeficijente za mjerenje rezultata):
– broj radnih mjesta u privatnom sektoru na početku i na kraju mandata
– broj radnih mjesta u državnom sektoru i JLS na početku i na kraju mandata (u HR stalno raste!)
– rast ili pad produktivnosti ekonomije u 4 godine
– stanje javnog duga države (vidjeli samo da rapidno raste)
Na osnovu ovih pokazatelja moglo bi se realno suditi o kvaliteti vlade i uspoređivati kvalitete politika. Relativni pokazatelji poput stopa nezaposlenih su neobjektivan pokazatelj jer u zemlji koja je izložena iseljavanju, broj nezaposlenih se rješava iseljavanjem, a ne suvislom ekonomskom politikom Vlade.
Općenito govoreći, Hrvatska je u zadnjih 200 godina imala samo dva perioda kad se brže razvijala od svojih susjednih zemalja tj. kad je dostizala konkurentne zemlje. To je bio period od 1900. do 1913. (pred Prvi svjetski rat) kad je nastala osnova sve stare industrije koju još danas imamo:
– INA kao Shelll
– Rade Končar kao Siemens
– Brodogradilišta – tada strano vlasništvo (u međuvremenu propala)
– cementna industrija
– prehrambena industrija
Drugi period bržeg razvoja Hrvatske od okolnih zemalja je bio od 1954. do 1970. Stoga, ne čudi da je Hrvatska po razvoju tu gdje jest. Rast BDP-a od 3% je beznačajan – ne dovodi do dostizanja konkurentnih država, a građani rast od 3% „ne osjećaju“ tj. građani pri takvom rastu nemaju dojam da zemlja napreduje – nema optimizma…
Problemi u mirovinskom sustavu RH slijede i iznenađuje odsutnost diskusije i političkog konsenzusa o tome (duži rad do mirovine – 67 godina u Njemačkoj, dobna granica sa 60 na 65 u Francuskoj i nemiri…).
